Čeznete li za pohvalom?

Pitanje:

Zanima me što napraviti u situaciji kada nadređena puno toga što napravim ispravlja i propitkuje? Gotovo nitko nije na visini njezinih standarda, rijetko dopušta samostalan rad bez nadgledanja (i korigiranja), a ponekad se postavlja hiperkritično i komunikacijski neprimjereno, pa i neugodno. S muškim kolegama je nešto opreznija jer su se znali suprostaviti te kao da ih donekle izbjegava. Sve navedeno daje mi osjećaj kao da sam na radnom mjestu na kojem kontinurano traje ispit, a znam da ne mogu nikako dobiti 5, teško 4, super je ako dobijem i 3. Takva atmosfera je demotivirajuća, stagnirajuća (čak dovodi do nazadovanja) i frustrirajuća.

Odgovor:

Vaš opis me podsjetio na vrijeme srednje škole i profesora koji je znao reći:”Bog zna za 5, udžbenik za 4, ja za 3, a vi (misleći na učenike) možete znati maksimalno za 2…”

Osim reminiscencije i ne baš motivirajuće pedagogije u podlozi, pišem Vam ovo kao podsjetnik da postoje ljudi koji su iznimno kritični, odnosno imaju nerealno visoke (čak i nedostižne) standarde. Za ovu priliku mi se čini suvišnim ulaziti u razloge takvog ustroja ličnosti, no možda je korisno za Vas znati da je takva osoba i sebi, a ne samo okolini, težak i kritičan sugovornik. Kraće rečeno – nije ni njoj lako sa samom sobom!

Razumljivo je da Vas takav nadređeni ne može motivirati. I ako se (potajno) nadate da će Vas jednoga dana obasuti pohvalama i zahvalnošću, a to se nikako ne događa, bojim se da bi Vaša frustracija mogla samo rasti. Dakle, što prije odustanete od čežnje za pohvalom, to manje će Vas njezino nedobivanje boljeti.

Kako radite u timu, predlažem da “skupljate” sve one pozitivne opaske i poticaje od kolega (naravno, da ih i Vi dajete njima!), a ako postoje i klijenti s kojima surađujete, vjerujem da i oni mogu biti dobar izvor pozitivnog feedbacka. Zašto to govorim? Svima nam je potrebna pohvala, podrška, ohrabrenje, zahvalnost. I zadovoljstvo zbog obavljenog posla. Kako je izgledno da to nećete tako skoro dobiti od nadređene, Važno je da si sami osigurate dostatnu količinu pozitivnog. Naravno, osim od drugih, i sami sebe možete pohvaliti! Znati da smo u nečemu dobri i uspješni i radovati se vlastitim postignućima obilježje je emocionalno inteligentinih ljudi.

I ne brinite, Vi ste “ispit” očigledno odavno položili. Nadređena Vas kontrolira jer je to njezina potreba koja nema veze s Vama i Vašim radom.

Ipak, spominjete muške kolege koji manje nadgleda jer su se znali suprostaviti. Pitam se, jesu li se suprostavili ispravljanju i nadgledanju ili neprimjerenoj i neugodnoj komunikaciji? Kad bih morala pogađati, rekla bih ovom drugom. A onda je možda indirektno došlo i do manjeg nadgledanja… Što Vi radite kada nadređena komunicira na način koji je neugodan za Vas? Osim poslovne kritike, za koju po opisu radnog mjesta donekle morate biti otvoreni, zauzimate li se za svoje ljudsko dostojanstvo? Mnogo puta sam pisala o tome pa, da se ne ponavljam, predlažem da pogledate neke starije rubrike, ali može biti vrijedno i učiti od svojih kolega na radnom mjestu. Što to oni rade? Kako? U kojim situacijama postavljaju granice, a kada i s kakvim stavom ulaze u raspravu? Odgovori na ova pitanja mogu Vam biti vrijedni izvori mogućnosti balansiranja između poslovnog i osobnog jer se stiče dojam da Vam nadređena upravo na osobnoj razini ponekad “ulazi u želudac”.

Bez obzira na hijerarhiju i činjenicu da je u brojnim odlukama “njena zadnja”, kada Vas traži da nešto promijenite u svom radu, možete li mirno dati do znanje da ćete uvažiti njenu ideju premda se s njom (profesionalno) ne slažete? Na stranu ona, no mislim da ćete Vi prestati stagnirati ako se odluci nijemo ne povinujete već ju prihvatite uz izražavanje vlastitog stava. Da, ishod će biti isti, ali metoda kojom ste došli do njega svakako zdravija za Vas.