Što kada isprika nije dovoljna?

Pitanje:

Kada je provedeno restrukturiranje, od dva odjela u tvrtki u kojoj radim nastao je jedan veći. Nakon prvotnog perioda nove podjele i organizacije posla, mislim da smo se dobro uhodali. Nadređenom sam zadovoljna kao i kolegama. Ipak, na početku ovih promjena, prije dva mjeseca, imala sam određenu situaciju s jednom kolegicom s kojom sam površno ranije surađivala, a na glasu je kao veliki stručnjak i odgovorna osoba. Da skratim, učinila sam grešku zbog koje je ona trebala mijenjati neke podatke i njen izvještaj je kasnio. Naravno, prvom prilikom sam joj se ispričala. Nadređena je bila OK, nije to smatrala velikim problemom, ali ja sam po reakciji kolegice vidjela da je njoj bio. Nije ništa posebno govorila, već više iz toga kako se držala. Dva, tri dana kasnije još jednom sam se ispričala no ne mogu se oteti dojmu da je otada hladna, rezervirana, čak i pomalo gruba prema meni (za razliku od svih drugih s kojima je ugodna). Posebno se to vidi sada, kad je dio ljudi na godišnjem i malo nas je. Žao mi je što je tako i ne znam što učiniti. Mislite li da bi koristilo još jednom se ispričati, razgovarati o tome ili učiniti nešto drugo?

Odgovor:

Već i sada postoji određena korist onoga što je na snazi. Prije svega, za vašu kolegicu. Možda ova tvrdnja zvuči neobično na prvu, pa čak i drsko, no vratimo se korak unazad. Donedavno je svaki od navedena dva odjela imao, između ostalog, svoj vlastiti režim. Pod tim mislim na grupnu dinamiku i, ako hoćete, neku svoju psihologiju funkcioniranja. U svakom od njih se znalo npr., tko je najstručniji, tko dobro radi pod pritiskom, tko će uskočiti kolegama kada im treba pomoć, tko redovno kasni na posao, tko ostaje duže, tko je vic-maher, tko se usudi suprostaviti nadređenom, tko je dežurni krivac, tko na prvi znak stresa odlazi na bolovanje, kome se toleriraju greške, tko izaziva konflikte, a tko će prvi pod pritiskom briznuti u plač… Da ne duljim, i kod vas i kod njih su nekako “uloge” bile poznate i svi su ih, uglavnom podsvjesno, “igrali”.

Kod spajanja dva odjela u jedan ne vrijedi pravilo 1+1=2. Radi se, naime, o nekom novom 1. Naravno, neki odnosi će ostati isti ili vrlo slični, neki novi se tek uspostavljaju…no svaki pojedinac traži neko novo “mjesto pod suncem” i to je prirodan tijek stvari u ovakvim situacijama. Na određeni način se uvode neka nova (nepisana!) pravila i neka nova hijerarhija. Psihološka, prije svega. Dakle, uloge se ponovno dijele, a događaji koji su u tijeku pomoći će u njihovom definiranju. Ovaj proces može potrajati do 6 mjeseci pa i dulje. Još je jedan faktor bitan premda ga vi niti indirektno ne spominjete. A to je strah.

Zaposlenici uglavnom ovakve mjere ne smatraju pozitivnima. Što ako se ne uklopim u novonastalu situaciju? Je li ovo neki test kojim će nadređeni procijeniti “bez koga se može?” Koje mjere tek slijede? Ova i slična pitanja mogu se javiti u glavama zaposlenika. A u podlozi se krije određena doza nelagode, nesigurnosti, odnosno straha. Očigledno vi nemate taj osjećaj  (možda ste ga prebrodili do sada), no ne znamo je li i kod ostalih kolega tako.

Mislim da dva koncepta koja navodim (nova podjela uloga i strah) mogu biti dobra referenca za razmišljanje o reakciji vaše nove kolegice. Što svakako donosi i neku korist za vas. O njenoj “koristi” je teško govoriti, premalo podataka imamo o njenoj prošlosti pa i sadašnjosti, no ovo ponašanje svakako za nju ima neku (ne)svjesnu svrhu. Gradi li ovako snažnom reakcijom svoju “nedodirljivost”? Boji li se mladog, sposobnog, vrijednog kadra? Želi li vas i vašu buduću suradnju imati “u šaci” metodom nerazriješenog osjećaja krivnje koji vam nameće? Poručuje li svojim ponašanjem indirektno nešto nadređenoj te ste vi samo “kolateralna šteta” tog plana? Nezavidno je nagađati i uistinu teško reći. Premda ste skloni razriješiti ovu situaciju i to govori puno (konstruktivnoga!) o vama, moguće je da nećete moći proniknuti do motiva koji ova kolegica ima. Ne da to nije važno, no itekako je važnije da ste se iskreno ispričali, otvoreni ste za suradnju i ne grcate pod utegom krivnje. Za vaš zdrav razum i samopouzdanje je to dovoljno. Naravno, vodite računa o tome da precizno i na vrijeme surađujete i dostavljate joj podatke. 

Ne čini mi se da bi treća isprika riješila stvar…jer, što je nedostajalo prvim dvjema?! Za slučaj da Vas ovo nastavi kopkati (ili osjetite određenu količinu ljutnje), odaberite miran trenutak i ton i recite joj: “Dva puta sam vam se iskreno ispričala. Čini mi se (iz vašeg tona, načina i sl.) da to niste uvažili. Što zapravo trebate od mene?” Na ovo pitanje sumnjam da ćete dobiti konkretan odgovor. Njegova svrha nije nužno da otkrije motivaciju za ponašanje već da objelodani da ona (i dalje!) postoji.

Nekad, kada postojanje motiva postane transparentno, njihova psihološka snaga opada…pa i nestane.