Kako izaći iz uloge 'Katice za sve'?

Vrijedi li uistinu izreka 'ako želiš da nešto bude dobro obavljeno, delegiraj to zaposlenoj osobi'? I ako vrijedi, premda nam može laskati da nas drugi smatraju sposobnima, do koje mjere nam više posla predstavlja izazov, a kada postajemo ljuti i doživljavamo ga kao nepravdu? Pa ako smo navikli nadređenog i kolege da nam nikad nije teško uskočiti ili se protegnuti, je li uopće moguće povući granicu...i kako to učiniti?

pitanje:
U firmi u kojoj radim zaposlila sam se prije tri godine, sa šest godina radnog iskustva. Posao je bio sličan prijašnjem pa sam se brzo snašla u novom okruženju. Radi se o korporaciji, dok se moje radno mjesto odnosi na organizaciju poslova. Nikad mi nije bilo teško obaviti neki posao koji nije striktno u opisu moga radnog mjesta i, kad sam došla u ovu tvrtku, nisam bježala ni od fotokopiranja ni od dogovaranja cateringa, nego sam takve i slične zadatke obavljala jednako ažurno kao i one usko vezane uz moju struku. Ako bi sa svojim dijelom posla bila gotova prije roka, često sam uskakala kolegama koji su bili u stisci. Radim to i danas, ali s puno manje elana nego prije. Iako šef hvali moju brzinu i učinkovitost i nagrađuje ju povremenim stimulacijama na plaći zapravo se osjećam izmanipulirano jer ispada da osim svojeg osnovnog posla radim i poslove koje nitko drugi neće, ne može ili ne stigne obaviti, a sve zato jer sam brza i spretna. Čini mi se čak i da neki kolege zloupotrebljavaju moju dobru volju. Problem je u tome što su se u ove tri godine već svi navikli da sam „Katica za sve“, a ja bih to sada, htjela promijeniti. Imate li kakav prijedlog kako?

odgovor:
Prije svega bih se osvrnula na ono pozitivno u Vašoj situaciji. Unutar Vašeg odjela, a vjerojatno je i šire, prepoznato je i poznato da ste brzi, spretni te da ažurno obavljate zadatke, bilo da spadaju u Vaš opsi radnog mjesta ili ne. Također, vidljivo je da imate poslovnu i ljudsku širinu te Vam nije ispod časti odraditi „jednostavnije“ zadatke, kao ni pomoći kolegama (iz čega se razaznaje Vaša duboka kolegijalnost i empatija). Sve što navodite ostavlja dojam da ste član radne cjeline koji je sposoban, učinkovit, odgovoran te na kojeg se drugi mogu osloniti. To Vas čini važnom i vrijednom karikom lanca korporacije u kojoj radite. Znam da ovaj uvid (za sad!) ne odgovara na Vaše pitanje, no smatrala sam ga bitnim naglasiti jer često, uronjeni u neku situaciju, bivamo svjesni onog što nam predstavlja problem, no ne i šire slike u kojoj postoje značajni pozitivni aspekti, a ponekad i nove mogućnosti.Moj prvi prijedlog je da razgovarate sa svojim nadređenim. Velika je prednost u tome što je on svjestan Vaših kvaliteta jer ih, kao što navodite, hvali i nagrađuje povremenim stimulacijama. Nastojte formulirati svoju potrebu na pozitivan način, npr: budući da bih se više voljela posvetiti tome i tome (važno bi bilo da i on to smatra bitnim za funkcioniranje odjela!), mogu li računati da ću imati manje zadataka iz područa tog i tog...? Ukoliko otvoreno izrazite svoj osjećaj rastrzanosti i potrebu za fokusom, vjerujem da ćete u svom nadređenom imati podršku jer i on želi da i dalje budete učinkoviti. Također, dajte ovom razgovoru važnost koju zaslužuje, najavite mu kratak sastanak. Stvari koje se prokomentiraju usput, na hodniku ili između dva telefonska razgovora, često budu tako i shvaćene – kao usputne i ne posebno bitne. Drugi prijedlog se tiče odnosa s kolegama koji već 3 godine funkcionira na navedeni način. Predlažem da prije bilokakvih radikalnih promjena u realnosti razmislite (pa i stavite na papir!) koje su to situacije u kojima i dalje želite biti na pomoći svojim kolegama, a za koje situacije smatrate da je potrebno „povući crtu“ i blago ih odbiti. Naime, budući da je pružanje podrške i pomoći te suradljivost dio Vaše osobnosti, zadržite ju i njegujte do mjere do koje to Vama predstavlja zadovoljstvo i donosi dobar osjećaj. Kada biste sutra, čisto kao eksperiment, svima sve odbili, velika je vjerojatnost da biste imali osjećaj krivnje ili neki sličan osjećaj, zar ne? Stoga, „birajte bitke“ i nađite mjeru s kojom ste to i dalje Vi, topli i suosjećajni, ali uz granice koje Vas štite da se ne osjećate izmanipulirano ili zloupotrebljeno.Vodite računa o tome da budete dosljedni, posebno u početku jer će se kolege čuditi promjeni koju doživljavaju s Vaše strane (čak će možda misliti da ste loše volje ili sl!), no s vremenom će prihvatiti i naviknuti se na Vaše nove granice. Jer, i dalje ćete to biti Vi – ažurni, učinkoviti i kolegijalni, s razlikom da to više neće biti automatizam već Vaš slobodan izbor.