Je li česta promjena radnog mjesta rješenje ili problem?

Pitanje:

Dugi niz godina radim u istoj branši i u principu sam zadovoljan. Na prvom radnom mjestu sam se zadržao nekoliko godina, a nakon toga praktički jednom godišnje mijenjao poslodavca. Ne mogu reći da mi je krivo što sam otišao s bilo kojeg od njih jer sam uvijek imao dobar razlog, po mom mišljenju. Jednom se radilo o šefu, drugi put o dosta malim primanjima, pa su mi onda kolege bile naporne i tako... Uglavnom, kako sam skoro godinu dana tu gdje sam sad (moja branša je ugostiteljstvo), čini mi se da je vrijeme krenuti dalje. Pa mi je palo napamet da je možda stvar u meni jer drugi ljudi oko mene ne mijenjaju posao tako često. Čak i da je stvar u meni, zar to znači da bih trebao ostati negdje gdje sam nezadovoljan? Nisam siguran. Što Vi mislite?

Odgovor:

Ni profesionalno niti ljudski, nisam pobornik filozofije da treba ostajati u nezadovoljstvu. Dapače, nekad je ono tako duboko i snažno da nalikuje na patnju. Činjenica da neki ljudi predugo ostaju u patnji odražava se na njihov život na razne načine: od nedostatka energije i životnog elana, do velike količine stresa, pa i zdravstvenih problema, preko negativnog djelovanja na partnerske i druge važne odnose, do osjećaja bespomoćnosti i pada samopouzdanja.

Ipak, nezadovoljstvo koje spominjete mi se čini nešto drugačijim od ovog. Razlog tome je, prije svega, činjenica da se nakon određenog broja promjena i sami pitate „je li stvar u meni“ pa ste o tome i odlučili pisati.

Osim toga, navodite različite razloge zbog kojih ste napuštali neka prethodna radna mjesta. Očigledno su ona imala određene negativnosti, tu se slažemo. No, Vi ste za svaku od tih negativnosti našli isto rješenje – dali ste otkaz. Možemo se složiti da je to legitimno rješenje, naravno, ali meni se nameće pitanje do kada...? Iz Vašeg pitanja se čini – do sljedećeg radnog mjesta, a onda i do njegove negativnosti kao i novog otkaza.

Nekome sa strane ono kako mi živimo, radimo i provodimo svoje izbore može djelovati čudno, neozbiljno, problematično ili nešto četvrto. Pravo drugih ljudi je da vide svari drugačije nego mi, ali istovremeno da nam svoje viđenje ne nameću. Dakle, ono što netko drugi smatra problemom, nije uistinu problem za nas, već njihovo mišljenje. Trenutak u kojem nešto postaje problem za nas je dilema koju ne znamo razriješiti, odnosno rješenje za koje nismo sigurni da je ispravno za nas. Da je pravo rješenje.

Smatrate li Vi da imate problem? Ako mislite da nemate, onda tekst koji slijedi nije za Vas.

Za slučaj da ste ipak u dilemi oko izbora svojih rješenja, evo par misli i ideja.

Svako radno mjesto će, prije ili kasnije, imati poneku negativnost. Bez obzira radimo li u velikoj ili maloj organizaciji, državnoj ili privatnoj pa i onda kada smo samostalni tj. privatnici. Hoće li postojati stvari koje nam se ne sviđaju nije upitno... Upitno je koliko su one relevantne i što možemo u datom kontekstu poduzeti. Evo primjera: ako se radi o malim primanjima, možemo li tražiti način da ih uvećamo? Bilo kroz dodatan angažman ili razgovor s nadređenim. Dalje, svakako je nezgodno ako se ne slažemo sa šefom. No, ukoliko rijetko komuniciramo i viđamo ga npr. jednom tjedno, koliko je uistinu bitno slažemo li se? A ako je, što možemo poduzeti kako bi taj odnos bio bolji? Postoje li teme i načini komunikacije koje još uvijek nismo isprobali? Ista stvar tiče se odnosa s kolegama....

Kao što vidite, postavljam pitanja koja se prije svega odnose na druga moguća rješenja (osim otkaza), kao i relevantnost određene negativnosti. U vezi s tim, mislim da bi Vam koristilo iskristalizirati si svojevrsnu listu prioriteta kada je radno mjesto u pitanju. Što je ono što Vam je uistinu važno? Koja su to 3 elementa, npr. oko kojih ne pristajete na kompromise? Je li to pozicija, status, ili kvalitetan odnos s nadređenim, ili dobra radna atmosfera s kolegama, radno vrijeme, plaća ili mogućnost ostvarivanja postotka od prodaje, lokacija radnog mjesta, dodatne pogodnosti (auto, mobitel..)?

Svakome od nas su neki od ovih elemenata bitniji od onih drugih i nije realno očekivati da će baš svi biti po Vašoj mjeri. No ako ostvarimo ono što smatramo prioritetima, tada možemo biti zadovoljni. Značajna je razlika između zadovoljstva i savršenstva. Zadovoljstvo dolazi iz poznavanja vlastitih prioriteta i potreba, a savršenstvo je beskonačna trka za nečim što ne postoji.

Naravno, u čestim promjenama i novim počecima postoje brojni izazovi, mogućnost dokazivanja i određena količina adrenalin. Nekome je i to prioritet... A ako ovo vrijedi za Vas, onda uistinu nemate problem.