Želite izgraditi autoritet?

Pitanje:

U posljednje vrijeme se bavim razmišljanjem o pitanju autoriteta, indirektno je to naravno vezano uz moj posao, ali nemam neku konkretnu poslovnu situaciju na tu temu. Zanimalo bi me, po Vašem mišljenju, koje bi bile bitne osobine za nekoga za koga se kaže da ima autoritet? Kada biste, recimo, izdvojili 3 najvažnije, koje bi one bile? Ali onako, iz iskustva, ne po knjizi. Čak i s kolegama u zadnje vrijeme razgovaram na tu temu, a i čitam. Članci na koje nailazim na internetu su mi nekako vještački pa mi termini kao karizma i emocionalna inteligencija zvuče apstraktno i kao neki instant odgovori. Hvala unaprijed.

Odgovor:

Moja prva asocijacija (budući da tražite tri osobine!) je kao da se radi o jednom od pitanja na razgovoru za posao. Hajde da odgovorim, a Vi vidite ulazim li u uži krug kandidata ;)

Prije svega, pretpostavljam da ovdje ne govorimo o profesionalnom autoritetu. Ovo navodim kako bismo taj bitan segment „skinuli s dnevnog reda“. On je, u vidu znanja, iskustva pa i uspješnosti neophodan pratitelj onog ljudskog autoriteta, o kojem Vi pišete.

Jedna od bitnih odlika osobe koja ima autoritet je kongruentnost. Pri tome mislim da se ono što radi poklapa s onim što govori. Englezi bi rekli „practice what you preach“. Premda osoba može imati značajan profesionalni autoritet, ukoliko govori jedno, a radi drugo, on lako biva načet. Vrijednosti koje proklamiramo, ponašanja koja očekujemo, uvjeti koje postavljamo, obećanja koja dajemo, sve je to na neki način važno da i živimo. U suprotnom, ostavljamo dojam osobe koja nije autentična, iskrena niti snažna. Ljudi s vremenom prestaju vjerovati takvom autoritetu, osjećaju se uz njega nesigurno, a samim time on gubi poštovanje okoline.

Stoga je, možda, za onoga tko želi izgraditi i zadržati autoritet, dobro pitanje:što je ono čime se i sam(a) rukovodim, iza čega mogu stati i to uistinu živjeti?

Druga osobina je zainteresiranost. Na prvu ne zvuči duboko, no vjerujem da ćete se složiti da je nadređeni kojeg zanima što se dešava, što ljudi misle, kakve ideje imaju, koja rješenja predlažu uistinu može biti inspirativan za zaposlenike. Nadređeni koji živi u uvjerenju da sve zna, živi na oblaku kojeg je sam kreirao i na njega tek povremeno pušta one koji se apsolutno slažu s njime. Dugoročno, takav nadređeni postaje odsječen od realnosti i ne adresira prave probleme jer ne zna koji su.

Pogrešno, neki misle da je pitati ljude za ideje i rješenja znak slabosti, a zapravo je visoko motivirajući faktor jer zaposlenici u pravilu žele pridonijeti, osjećati se važno i korisno. Također, na ovaj način ih se potiče na odgovornost. Osim toga, više glava je pametnije (raznolikije, kreativnije, inspiriranije) od jedne.

I posljednja koju bih za ovu priliku odabrala (premda ih ima još nekoliko uistinu važnih) je optimizam/pozitivno gledanje na stvari. U najširem smislu riječi. Od pozitivne komunikacije do određene vjere da je (će) sve (biti) u redu.

Možda sam ovdje zagazila preko Vaše granice apstrakcije, al evo nekoliko primjera: kada nastane problem, pozitivnost u njegovom riješavanju. Iz kojeg smo nešto naučili te tako stekli iskustvo za sljedeće slične situacije. Kada su ljudi opterećeni, optimizam da su sposobni iznijeti projekt do kraja (a onda bi se lijepo nadovezala i zahvalnost za učinjeno), kada se stvari na tržištu mijenjaju, vjera da ćemo se znati prilagoditi, kada procjenjujemo da vidimo i ono što je pozitivno i to pohvalimo, a ne samo da kritiziramo i tražimo propuste. Nadređeni koji pozitivno komunicira i kojem je „čaša uvijek polupuna“ djeluje podržavajuće na zaposlenike, ulijeva sigurnost, a njegov elan je, poput nekog virusa, zarazan. Takav autoritet ljudi prirodno slijede. Pozitivan odnos prema svijetu i radu doprinosi onom drugom apstraktnom pojmu koji ste spomenuli, a to nije karizma. No nećemo o njoj ovog puta.

Kao što sam već spomenula, našla bi se tu i četvrta i peta osobina, ali uz poštovanje granica koje ste postavili, ovdje ću stati.

I, jesam li ušla u uži krug?