Dostojanstvo u poslovnom svijetu: "in" ili "out"?

Pitanje:

Danas mi se dogodila neobična situacija na poslu zbog koje sam osupnuta i pitam se, tko je ovdje lud? Radim više od godine dana na koordinaciji između dvije sestrinske kompanije. Da ne duljim ni kompliciram, izvještavam upravu kompanije u kojoj radim o koracima koji se poduzimaju u drugoj firmi, a uprave međusobno loše i rijetko komuniciraju. Danas se desilo da smo kolegica i ja bile kod jednog člana uprave naše firme koji je potaknut nekim zastojima u radu krenuo bijesniti, vikati i nazivati pogrdnim imenima one “druge”. I inače ga bije glas da je impusivan, ali dosad to nisam još direktno doživjela. Kad sam mu pokušala svratit pažnju na problem i eventualna rješenja, nastavio se derati sada direktno na mene na što sam ga pitala “Zašto Vi vičete na mene?”, a on je nastavio još neko vrijeme, premda tiše i izbacio nas obje iz ureda. Po izlasku mi je druga kolegica, koju inače cijenim, usputno dobacila “Kako se ti to s njime razgovaraš?” i nastavila svojim putem.

Ne znam što me više pogodilo, njegovo vikanje ili njen komentar pa molim i Vas za mišljenje – trebam li to tolerirati i smatrati normalnim?

Odgovor:

Razumijem Vašu zbunjenost i činjenicu da su Vas oba događaja iznenadila – kako vikanje nadređenog, tako i komentar kolegice koji Vas je vjerojatno ponukao da se još jednom preispitate.

Premda postoje razno razni kriteriji za normalnost, kao i brojne grane društvenih i medicinskih znanosti koje dotiču pojam normalnosti, neka opća, pragmatična definicija bi bila da je normalno ono što većina (u društvu ili kompaniji) radi, tolerira, omogućava. U današnjem svijetu su drugačije stvari normalne od onih koje su bile normalne prije npr 50 godina – danas su žene puno češće u radnom odnosu, danas većina ljudi ima auto i vozi, danas roditelji djeci vežu cipele i do 8-9 godina starosti itd.

U skladu s tim, moguće je da se u ovoj kompaniji tolerira odnosno smatra normalnim da visoko pozicionirane osobe viču. Ili samo dotični gospodin. Kao da je prešutno potpisan neki konsenzuz kojim se to potvrđuje. Možda bi se pronašla još ponekad “bijela vrana” kao Vi, koja ga u tim situacijama konfrontira, no zvuči kao da većina u takvim momentima šuti, trpi i čeka. Toliko o normalnom.

No, to istovremeno ne znači da je takvo ponašanje smisleno, konstruktivno i zdravo. Barem ne za Vas.

Vratimo se na jučerašnji događaj: vikao je, zauzeli ste se za sebe, a onda vas je obje, kao što kažete, izbacio. Vi ste se usprotivili tonu i načinu, kolegica nije. Drugim riječima, niti je ona profitirala svojom šutnjom, niti ste Vi išta izgubili svojom konfrontacijom. Svaka je postupila onako kako smatra adekvatnim.

Vjerojatno će se slične situacije ponoviti, budući da je na glasu kao impuzivan, i dok god vodite računa da ne “dolijevate ulje na vatru” već da smireno i asertivno date do znanja da ste spremni na uvažavajuć i konstruktivan razgovor, ne vidim zašto biste trebali prihvatiti nametnutu “normalnost”. Sada znate da će se ovakve situacije dešavati, a znate i koji je Vaš autentičan odgovor na njih – da na neagresivan način štitite svoje dostojanstvo.

O nadređenima kao što je spomenuti gospodin bih mogla napisati knjigu, a ne članak, ali ću se ograničiti samo na jedan uvid. Agresivnost je posljedica straha od osjećaja bespomoćnosti. Agresivni ljudi nemaju ili ne vjeruju da posjeduju mehanizme kojima bi dobili ono što im je potrebno na fer, jasan i poštujuć način. Kao da nemaju zdravu moć. Sjetite se toga ako/kada sljedeći puta bude vikao i ostanite dostojanstveni uz tog ustrašenog dječaka.