Što kada ste kompetentniji od šefa?

Pitanje:

Dugo radim u firmi koja je kombinacija državnog i privatnog kapitala. Volim svoj posao, dodatno se obrazujem te sam među kolegama (pa i nekima nadređenima) prepoznat kao visoko motiviran i stručan kadar. Prije cca godinu dana, prilikom jedne od brojnih reorganizacija, za šefa mi je postavljen čovjek koji svoj nedostatak znanja i volje prikriva naređivačkim tonom, pa i agresijom. Ne znam točno kako se tu našao, ali rekao bih bez natječaja. Dosada smo imali nekoliko konflikata jer me svjesno pokušava isključiti iz bitnih sastanaka, a čini mi se da i moje ideje „prodaje“ pod svoje ponekad. U rijetkim trenucima je otvoren za suradnju i tada je spreman čuti moje argumente. Nakon jednog konflikta, malo mi je trebalo da se odem požaliti svom i njegovom šefu (za kojeg znam da me poštuje, kao i ja njega). Ipak, suzdržao sam se jer zapravo ne želim stvarati dodatan razdor. Što vi mislite o toj odluci i kako Vam generalno ova situacija djeluje?

Odgovor:

Osobi kao što je Vaš nadređeni, ostvarila se (vrlo vjerojatno) stara narodna poslovica:“Što se babi htilo, to se babi snilo“.  Pa je tako baba (točnije, on!) poželio dobar posao, moguće i menadžersku poziciju, a spletom različitih okolnosti, poznanstava, usluga ili nečeg trećeg, želja mu se uistinu i ostvarila.  Međutim, san je u ideji izgledao sjajno, a u praksi dolazi do realnih problema.

Glavni je taj da za spomenutu poziciju očigledno nema dovoljno znanja, iskustva, vještina… Naravno, to je vrlo teško otvoreno priznati, tražiti pomoć ili mentora. Taj „luksuz“ je rezerviran za mlade na početku karijere ili za poneko radno mjesto u visoko senzibiliziranim organizacijama.

Svojevrsna pat pozicija koja nastane u ovakvom slučaju najčešće rezultira jednom od dvije mogućnosti: odustajanjem (odlaskom s dotične pozicije) ili agresijom. Kada spominjem agresiju, raznolika je lepeza njene manifestacije: od naređivačkog tona koji spominjete i izbjegavanja suočavanja, preko prebacivanja odgovornosti na druge, ali i preusmjeravanja fokusa na sporedne aktivnosti, do inzistiranja na tome da drugi rade naš posao, ucjene i zastrašivanja. Bez obzira radi li se o aktivnoj ili pasivnoj agresiji, cilj osobe koja ju provodi je uvijek isti – zaštita samoga sebe.

Slično kao sipa koja, kada je ugrožena, ispušta svoje crnilo ne bi li zavarala trag, tako i nekompetentna osoba nastoji na različite načine učiniti isto. I tu dolazimo do, na prvi pogled, paradoksalnog uvida, a taj je da je uzrok agresiji često strah. U ovom slučaju, strah da će biti razotkriveni, a onda i ismijani, kritizirani, omalovaženi, zamijenjeni i sl. Kao i većina strahova, ovi scenariji nisu nužno realni, ali ih to ne čini manje stvarnima u očima onih koji se štite.

Opis ponašanja Vašeg šefa, nalikuje također na zaštitu, zar ne? Srećom, postoje i rijetki trenuci gdje se s Vama konzultira i uvažava Vaše mišljenje. I upravo je to Vaš prozor u odnos.

To su momenti tijekom kojih je očigledno komunikacija moguća, i to bez straha, a tako i agresije. Možete li učiniti te momente nešto češćima i dužima? Možda samo da s njime potvrdite neku svoju tezu ili pak da ga pitate za mišljenje na temu oko koje je kompetentan… Inicirajući odnos na ovaj način proširujete prostor suradnje i samim time smanjujete osjećaj rivalstva. S vremenom će Vaš šef smanjiti potrebu da se štiti u odnosu s Vama pa će se smanjiti i broj konflikata. Uostalom, ako povremeno i dođe do konflikta, oni će biti „razblaženi“ dobrim kontaktom prije i poslije. Jer uistinu, za Vas je važno da imate solidan odnos sa svojim prvim nadređenim.  

I podržavam Vašu odluku da, dok god imate energije, mašte i volje, samostalno radite na odnosu sa šefom. Time razvijate svoje vlastite sposobnosti za nošenje sa zahtjevnijim situacijama, a poštovanje zajedničkog nadređenog ionako imate. Ta Vam činjenica daje dodatno samopouzdanje, a kada Vam i ako zatreba njegov utjecaj, vjerujem da možete na njega računati.