Nerješavanje problema može dovesti do agonije...

Pitanje:

Rukovodim odjelom koji je rasprostranjen u 5 ureda. Već dugo vremena imam problema sa zaposlenicom koja na perfidan način verbalno maltretira druge kolege. Oni koji su bili u uredu s njom su mi se u više navrata žalili na njeno ponašanje, stoga je povjerenstvo (u kojem sam i ja) donijelo mjeru preseljenja u drugi ured. Problem je neko vrijeme bio neutraliziran, no sličan scenarij ponovio se i u novom uredu, nakon što se dotična aklimatizirala i ponovno pokušala uspostaviti odnos superiornosti. Premda ne mislim da je to bilo pravo rješenje, još jednom je bila seljena u novi ured. Zaštitari su joj, u dogovoru s nama, prenijeli stvari dok je ona na hodniku vrištala „mobing“, a sljedeći dan otišla na višemjesečno bolovanje. Momentalno je nema i premda je sve bilo prema pravilniku, očekujem da ću morati dokazivati kako se ne radi o mobingu. Napominjem da spomenuta inače radi na granici minimuma, taman onoliko koliko je potrebno da ne bi bila disciplinski prozvana. Uglavnom, znam da me čeka nastavak ove agonije i dobro će mi doći neki savjet, ako ga imate.

Odgovor:

Iz Vašeg pisma uistinu izbija agonija i to na više mjesta: Vaša osobna, ona zaposlenice o kojoj govorite, zatim agonija drugih članova odjela, a na kraju čak i samih zaštitara. Djeluje kao da su svi spomenuti u nekom trenutku doživjeli veću ili manju (prvenstveno veću!) količinu tjeskobe.

Navodite kako se sličan scenarij ponovio dva, a možda i više puta.

Stoga mi dozvolite da Vam situaciju koju ste opisali predstavim upravo kroz dva različita, gotovo oprečna scenarija s aspekta mene, kao “slučajnog” čitatelja. Jedan od njih Vam se svakako neće svidjeti, no to nije ni cilj. Cilj bi u ovom trenutku bio da sagledate različite kutove gledanja, a tako i nove mogućnosti odnosa prema ovoj situaciji. Istina će vjerojatno biti negdje na sredini.

a) scenarij bitnih nepoznanica

Nazvala sam ga ovako budući da u Vašem opisu, koji je naravno sažet, postoje elementi koji se ne spominju, a mogli bi biti važni za razumijevanje kako situacije, tako i provedenih (ili preskočenih) postupaka.

Je li sporna zaposlenica ikada otvoreno suočena s pritužbama svojih kolega? Da li je imala priliku iznijeti svoje viđenje kao i poteškoće s kojima se ona susreće (bilo u odnosima ili radnim zadacima)? Jeste li joj Vi, kao rukovoditelj, ili netko od drugih relevatnih osoba (eventulano iz spomenutog povjerenjstva) ponudili pomoć ili podršku? Također, jeste li ju Vi ili netko drugi konfrontirali odnosno upozorili na ponašanje te moguće posljedice za nju?

O ovome nemam informaciju, no nerjetko se sreću “problematični” zaposlenici kojima nije rečeno na koji način njihovo ponašanje djeluje na okolinu i što se od njih očekuje. Nekad je to jer se nadređeni nadaju da će samostalno “shvatiti” pa će  to ponašanje samo od sebe prestati (!?!), a nekad zbog nelagode i straha od negativnih emocija. Nedostatak ove vrste feedbacka onemogućava sudionicima problema jasan i transparentan razgovor, a tako i suradničku mogućnost rješavanja problema.

Kada smo već kod povjerenstva, tko ga čini? Radi li se isključivo o “zapovjednom lancu” ili su tu i HR stručnjaci tj.osobe educirane s područja upravljanja ljudima? Kakvu vrstu moći povjerenstvo ima? Djeluje li kao savjetodavno tijelo ili ima i izvršnu snagu? Tko preuzima odgovornost za odluke i njihovo provođenje? Kako to da je ponovno donesena odluka o preseljenju kolegice u novu sobu premda Vi osobno tu mjeru niste smatrali korisnom?

Naime, iz Vašeg opisa, ne vide se pripremljenost i strategija za nošenje s novim slučajem. Ponavljam, moguće je da su postojale, no kako je zaključak dva puta bio prilično paušalan, i svodio se na promjenu ureda, pitam se nedostaju li povjerenstvu znanje/ovlasti/otiviranost za rješavanje situacije.

Nadalje, postoje li u pravilniku koji spominjete upute i procedure koje se odnose na postupanje u ovakvim slučajevima? Ako da, tko je taj koji ima ovlasti aktivirati ih?

S punom odgovornošću prihvaćam mogućnost da Vam pitanja koja postavljam mogu biti iritantna. Kao što rekoh, cilj mi je priespitati neizrečene elemente koji bi mogli dovesti do novih mogućnosti. Možda Vam momentalno djeluje kao da držim stranu Vašoj zaposlenici, no činjenica je da su svi uključeni, u određenoj mjeri, dio problema.

Stoga Vas molim za strpljenje do sljedeće rubrike kada bih Vam izložila b) scenarij s fokusom na zaposlenici, a ne okruženju.

Kao što rekoh, istina će vjerojatno biti negdje na sredini.