Uzimaju li kolege popuštanje oko termina godišnjih odmora "zdravo za gotovo"?

Pitanje:

Zanima me Vaše mišljenje na jednu aktualnu temu. Radim u odjelu, uglavnom smo žene, i naš nadređeni nam svako ljeto prepušta da se međusobno dogovorimo oko korištenja godišnjih odmora. Jedino pravilo je da odjel mora funkcionirati, što je smisleno. Većina kolegica ima obitelj i djecu, neke već godinama idu u istom periodu na isto mjesto. Budući da nemam obitelj, fleksibilna sam te me već treću godinu za redom dopadaju manje popularni termini za odmor. Prihvaćam ih i rado izlazim u susret jer uglavnom putujem u strane zemlje te malo vremena provodim na moru. Dakle, nemam s ovakvom „križaljkom“ problem, ali razmišljam o budućnosti i pitam se: prepoznaju li moje kolegice da im izlazim u susret i osjećaju li neku vrstu zahvalnosti? Također se pitam kako će se stvari odvijati za koju godinu, kada ću i ja imati obitelj tj. hoće li tada i one imati razumijevanja?

Eto, to su pitanja kojima se bavim i zanima me Vaše mišljenje.

Odgovor:

Zahvalnost je vrlo suptilna tema, ne samo u poslovnim već i, generalno, međuljudskim odnosima. Prije svega, zahvalnost može biti puno šira od izraza „hvala“ (koji naravno jest jedan od njenih oblika), no isto tako često spada u domenu automatizirane pristojnosti. Stoga nije svako „hvala“ istinsko izražavanje osjećaja. Postoje različiti načini kojima ljudi mogu izraziti zahvalnost – od toga da verbalno daju značaj, do neverbalnog (npr, osmjeh) ili čina kojim daju do znanja da su nešto prepoznali kao vrijedno i važno.

Teško je reći da li određena grupa ljudi osjeća zahvalnost. Prije bih rekla ne, nego da. Zašto?

Zato što je zahvalnost vrlo individualan osjećaj. Da li ćemo i na čemu biti zahvalni ovisi o brojnim faktorima: o našem prethodnom životnom iskustvu, o povjerenju koje imamo u ljude i svijet, općenito, o vjerovanjima vezanim uz ono što „nam pripada“, ono što je „normalno“ kao i ono što je „izvanredno“. Dakle, osim o emocionalnoj inteligenciji, zahvalnost se nadovezuje i na naš vrijednosni sustav. Na osnovu navedenog izražavam sumnju da baš sve Vaše kolegice osjećaju zahvalnost. Kako kažete, praksa korištenja manje popularnih termina godišnjeg odmora kod Vas ulazi u treću godinu, i moguće je da dio kolegica to smatra „normalnim“, odnosno uobičajenim. Na onome što smatramo uobičajenim, rjeđe smo zahvalni, zar ne? Često se kaže da vlastito zdravlje uzimamo zdravo za gotovo, sve do trenutka dok se ne razbolimo. A kada ozdravimo, osjećamo zahvalnost no ona je kratkog daha...

Ukratko, moguće je da neke kolege ne smatraju Vašu fleksibilnost izvanrednom.

No, kako razumijem, Vi nemate problem s tim. I ne radite navedene ustupke kako bi Vam bili zahvalni. To nije Vaš cilj, stoga Vas, čini se, neće razočarati ukoliko zahvalnost izostane. Radite to što radite zato što možete. Kada biste im izazili u susret očekujući zauzvrat zahvalnost (ili nešto drugo), tada biste moguće bili ljuti, razočarani ili sl. No u tom slučaju bi i polazišna točka bila drugačija: radilo bi se o razmjeni (ili trgovini) u smislu da nešto dajete i nešto tražite zauzvrat. Vaša polazišna točka se ne bi zvala velikodušnost niti fleksibilnost, već nekako drugačije, ovisno o tome što biste očekivali.

Ovako je Vaša pozicija vrlo „čista“ i, rekla bih, zrela te je zdrava i za Vas i za Vašu okolinu.

Kroz koju godinu situacija će se promijeniti. Kontekst u kojem ćete i Vi imati obitelj unosi novu dimenziju u čitavi odjel. Samim time, „karte će se morati drugačije podijeliti“. Hoće li to svi dočekati s veseljem i pljeskom, manje je važno. Važno je da se nađe dovoljna količina uvažavanja i poštovanja te osjećaja pravednosti. Prirodno je da ljudi ne volje promjene na gore, i možda će u prvoj godini trebati potrošiti više vremena na dogovore i izražavanje argumenata. Već u sljedećoj, imate novu platformu za izražavanje (i očekivanje!) fleksibilnosti.

U međuvremenu, želim Vam inspirativno putovanje ovo ljeto!