Što kad se uzorna tvrtka pokaže kao tvrtka iz pakla?

 Pitanje:

Zamolio bih Vas za pomoć. Naime, već nekoliko godina zaposlen sam u jednoj uspješnoj privatnoj tvrtki koja se i kroz medije i kroz komunikaciju često prezentira superiorno i kao "poželjno" radno mjesto. Ono što sam ja iskusio u potpunosti je suprotno. Radim za ispodprosječnu plaću na radnom mjestu iznimne odgovornosti i velikog stresa - rukujem robom koja vrijedi milijune kunaisporučujujući je klijentima. Istina, fizički ne vidim robu, nego samo upravljam logistikom, ali je iznimno stresna, komplicirana, zahtjeva pripreme i angažman.

Problem je što se od mene očekuje raspoloživot od 0 do 24, rad blagdanima i vikendima - bez pravila i reda, tj. kako se njima prohtije. Problema je nekoliko, no najveći je - rad vikendom i blagdanima. Nikada to nisam potpisao, a u ugovoru stoji radno vrijeme od 7 do 15 sati. Raspoloživost - ovo jednostavno sve i da hoću ne mogu ispuniti - po prirodi sam takav, a opet ni to nikada nisam potpisao. Problem je i to što sve što radim izvan uvjeta definiranih ugovorom - nije plaćeno ni evidentirano! Na ovo se nadovezuje plaća manja od 5.000 kuna.  

Ovakva radna atmosfera i etika prihvaćena je jer se nitko ne buni! Kolege je strah otkaza, a i općenitno im je mozak ispran da je ovdje sve najbolje, pa zaista i sami sebe u to uvjere. Ne kažem, ima pojedinaca koji rade za više od 10 000 kuna, no oni jednostavno predstavljaju "inventar" poslodavca pored kojeg ovaj potonji mora znati svaki njihov korak.  Nalazim se u situaciji da mogu: 1.) dati otkaz, 2.) boriti se za bolje uvjete - no to je bezuspješno jer time rušim cijeli sustav, 3.) prihvatiti stanje kakvo je i nadati se nagradi kada se i ako se netko toga sjeti. Što biste mi Vi preporučili u ovoj situaciji?

Odgovor:

Nakon što ste detaljno opisali dinamiku okruženja u kojem radite, želja mi je prije svega reći što „čujem“. Čujem da ste pod stresom iz dva razloga. Prvi se tiče rukovanja robom višemilijunske vrijednosti, odnosno Vašeg posla u užem smislu riječi. Osim kompleksnosti samog rada, ovdje postoji i velika količina odgovornosti koja već sama po sebi može biti stresna. Drugi izvor stresa, čini se, jest očekivanje da budete dostupni tijekom cijelog dana, pa i vikendom i blagdanima. Ono što dalje razaznajem iz Vašeg pisma jest određena količina ljutnje. Djeluje mi da smatrate nepravednim angažman koji se od Vas traži, a nije plaćen niti evidentiran, niti ste ga prihvatili pri sklapanju ugovora. Možda ste čak ljuti i na kolege jer prihvaćaju takve okolnosti, ne bune se, pa i sami sebi „mažu oči“.

Sve ovo navodim kako bismo se, pretpostavljam, složili da postojeće stanje nije ugodno.

Opterećenost, velika količina odgovornosti, stres, osjećaj nepravde i ljutnja ne samo da nisu ugodni već, dugoročno, nisu ni zdravi, kako fizički tako ni psihički.

Vi sami pronalazite nekoliko rješenja, odnosno opcija, i to je dobra polazišna točka. Ponekad ljudi mentalno „poslože“ realnost tako da vide samo jedan izbor i tada misle da su na njega primorani. Drago mi je da kod Vas to nije slučaj.

Ipak, na neki način je predzadnji odlomak upravo moj odgovor na treću mogućnost koju navodite – „prihvatiti stanje kakvo jest“. Osim činjenice da stanje nije zadovoljavajuće, imam dojam da ni sami ne vjerujete da će se netko sjetiti nagraditi Vas. Naime, prošlo je već neko vrijeme (Vi znate koliko) tijekom kojeg se nitko nije sjetio (primijetio, pohvalio, dao povišicu, bonus itd.). Također, ova opcija Vas stavlja u pasivnu poziciju. U njoj nema Vašeg doprinosa, utjecaja, kontrole vlastita života. Čekati, jer znamo što nam to nosi, traži zrelost i strpljenje, ali je svojevrsna strategija. Čekanje koje je samo sebi svrhom umanjuje naše sposobnosti, elan, volju, a ponekad i samopouzdanje. I troši naše vrijeme. Što Vam se čini, koja bi se od ovih dviju vrsta "čekanja" mogla dogoditi? Kada bih preporučila: „Učinite 1.) ili 2.) “, tada bih preuzela veliku količinu odgovornosti, a s njom bi svakako došao i stres. Zvuči li Vam poznato? ;)

Stoga umjesto odgovora predlažem da zajednički preispitamo moguće scenarije svake od navedenih opcija:

1.) Kada biste sutra dali otkaz, što bi bilo drugačije? Što bi za Vas bilo bolje, a što lošije? Koliko je Vaša struka tražena na tržištu rada? Imate li određenu količinu ušteđevine? Možete li, i koliko dugo, živjeti od nje? Postoje li već neke ponude za drugo radno mjesto? Ako postoje, koliko su ozbiljne/izvjesne i što uopće o njima znate? Jeste li razmišljali o samostalnim, poduzetničkim vodama? Ako jeste, imate li za taj početak određeni kapital? Možete li, i koliko detaljno, razraditi poslovni plan?

2.) Borbu za bolje uvjete, iščitavam, donekle smatrate uzaludnom, no niste ju odbacili. Možete li se boriti za bolje uvjete a da ne rušite cijeli sustav? Za SVOJE bolje uvjete. Naime, slažem se da kao pojedinac ne možete unijeti revoluciju u firmu i za sve tražiti veća primanja, plaćen rad vikendima i sl., no postoji li prostor unutar kojeg možete pregovarati oko svojih uvjeta? Kako? Tako da se pripremite za sastanak s nadređenim te da mu prikažete svoj rad i povećanje odgovornosti tijekom razdoblja unutar kojeg radite u firmi. Postavite si jasan cilj toga razgovora. Jesu li to veća primanja ili slobodni vikendi? Koliko je realno da postignete oboje? Bit će Vam lakše ako, prije razgovora, sami sa sobom odredite što je ono čime biste bili zadovoljni. Ne što bi bilo idealno, već što bi Vam donijelo zadovoljstvo i riješilo Vas ljutnje i/ili stresa.

Možete li nešto dobiti ili izgubiti koristeći ovo rješenje? Ako možete, što je to i koliko je to dugoročno bitno? Onako kako ja to vidim, i nakon ove opcije imatepriliku za 1.) ili za 3.).

Što god odaberete, mislim da će to biti dobar potez za Vas. Moj prijedlog je: ako odaberete 3.), odnosno čekanje, da mu date smisao i rok. Ne predug.